Na svijetu je u opticaju nekoliko stotina valuta i još toliko naziva za zvekoće svake od njih. Jedni su svoj novac nazvali po težini, drugi po kontinentu, treći po ovom, četvrti po onom. Malo ih je, ustvari i ne znam za sličan slučaj, da su ih krstili po nekoj životinji. Na prvu izgleda nelogično, ali nije kad se zna da je vrijedno krzno psolike životinjke kune za srednjovjekovlja mnogo gdje služilo kao sredstvo plaćanja.

Svi smo se za 28 godina trajanja kune u Hrvatskoj naslušali propagandističkih šovinističkih papazjanija po kojima je Hrvatska kunu „povukla“ izravno iz NDH. Kako bi se shvatilo da takvo što sa zdravim razumom ima veze koliko prosječni štićenik kakvog zavoda za retardirane osobe s nuklearnom kemijom, dovoljno je znati samo zerinu zeru povijesti Slavonije. Ili, još bolje, otići u Pakrac, gdje se na središnjem gradskom trgu razbaškario banovac, srednjovjekovni srebreni slavonski kovani novac koji, uz dvostruki križ s dvjema okrunjenim glavama na stražnjoj strani, sprijeda krasi jedna divljačna kuna u trku nalik sprintu Usaina Bolta.

Banovci se u Pakracu kuju još od 1256. godine i ovdje je radila najstarija poznata kovnica novca u današnjoj Hrvatskoj. Danas na to, osim metarskog banovca, podsjeća i kratki hrastovi trupac na kamenom postolju u zakutku iza nekadašnjeg baroknog općinskog zdanja, a danas sjedišta Turističke zajednice, najstarije zgrade u gradu (1771.). Da na zidu nema panoa s podacima o kovnici, teško bi iko pogodio čemu služi naprava nalik masivnoj klupi, mada će i ovako teško povezati stvari. Inače se „klupa“, naravno za posebnih prigoda, obogati malom napravom s kalupom za „probijanje“ novčića, pa ko želi pakrački suvenir, samo zamahne maljem i eto ga – bolji od banovca sigurno neće naći.

M.J. | Bljesak.info / Banovac na glavnom trgu

Vraćam se na ulicu, da u turističkom uredu priupitam gdje se točno nalazila kovnica, ima li kakvih konkretnih tragova, ali od toga ništa, zaključano. Zakapijana je i simpatična četverokuta kućica na glavnoj šetnici, odnedavno suvenirnica, a pitanja se samo roje.

Srednjovjekovni grad s utvrdom, a u njemu i kovnica, nalazio se upravo na današnjem gradskom trgu i okolnom prostoru. Sadašnja zgrada Općine je, primjerice, „nalegla“ taman na razrušene vanjske zidine utvrde. Sagrađena je pedesetih godina prošlog stoljeća, dok tadašnja vlast na mnogim mjestima nimalo nije marila za starine već se, nauštrb starog, željela dokazivati novim. Na rubu platoa ipak je ostalo dovoljno ostataka da arheolozi zasuču rukave i prihvate se četkica i strugalica. Ispod površine, i to poduboko, zamalo je izronio povelik grad s brojnim zgradama, pregradama i prolazima. Arheološki radovi još traju, vidi se to po alatu, kantama i lavorima ostavljenim pored jedne od sondi, ali je ugrijalo toliko da je vođa arheološke ekipe očito morao izdati naređenje za trenutačnu evakuaciju u hladovinu. Golema „provalija“ je ograđena, unutra je ovakvim kao ja, naravno, zabranjeno, a ponešto detalja može se vidjeti na panoima zakačenim na ogradu. Nekoliko nalaza je predstavljeno zasebno, recimo keramički vrč iz 16. stoljeća i zrno krunice od tamnoplave staklene paste, pronađeno u jednom od brojnih grobova. Radovi su uznapredovali toliko da je već sada, makar možda djeluje pomalo smiono, mogao izraditi 3D motel srednjovjekovnog grada.

Mora biti da ima neke simbolike u tome što je upravo ovdje, uza zidine srednjovjekovnog grada, započeo Domovinski rat, „oružana borba hrvatskog naroda za Republiku Hrvatsku“, kako stoji na crnomramornoj ploči na kojoj su pobrojane obrambene, uglavnom policijske postrojbe iz nekoliko hrvatskih gradova koje su sudjelovale u ratu na ovom području.

Mala ploča jedva je primjetna pored banovca i još dva velika spomenika. Stariji je onaj postavljen poginulim borcima NOR-a, oličenim kroz ispaćeno i umorno lice i trup neznanog partizanskog ranjenika, nemoćno zaleglog na tle. Ispod njega su od 1955., godinu dana nakon postavljanja spomenika, pa do 2015., kad je spomenik iz središta prenesen na rub trga, mirno ležale kosti 66 poginulih partizana, da bi, u sklopu uređenja trga, bile prenesene na gradsko groblje. Veliki Vanja Radauš doista se potrudio napraviti umjetničko djelo, što se, barem za moje poimanje umjetnosti, teško može reći za također masivno spomen-obilježje braniteljima poginulim u Domovinskom ratu; jest, trebali bismo na spomeniku „prepoznati“ konture srednjovjekovne utvrde i njenih kružnih kula, vode kao nečega bez čega se ne može, križa kao glavnog kršćanskog simbola i još koječega, ali će malo ljudi to stvarno i uspjeti. Za ovakvu i ovoliko „skrivenu“ umjetnost moralo bi se biti vidovit.

M.J. | Bljesak.info / Spomenik poginulim borcima NOR-a

I banovac, i spomen-ploča i dva spomenika ipak su sasvim u sjeni velebnog pravoslavnog Sabornog hrama svetog Trifuna i Vladičanskog dvora. Pakrac je, naime, iako mali grad, višestoljetno sjedište Pakračko-slavonske episkopije. Prvotno je na mjestu današnje crkve stajala njena mala drvena predšasnica, da bi je za naredna stoljeća odmijenila ova sa zvonikom udjenutim u nebesa, podignuta između 1757. i 1768. godine. U Pakrac je sjedište eparhije preneseno iz Požege, odnosno tamošnjeg manastira Orahovica, što je obavio osobno za Srbe mitski pećki patrijarh, a potom patrijarh austrijskih Srba Arsenije III. Čarnojević. Vladičanski dvor također je veliko i skladno zdanje, ali unutra i tako ne mogu, mada se iza žutih zidova krije jedna od bogatijih knjižnica starih rukopisnih i tiskanih knjiga (15. - 18. stoljeće) na ovim prostorima, utemeljena po episkopu Kirilu Živkoviću (1766. - 1807.), a hram je, pomalo iznenađujuće, širom otvoren.

Barokni hram se – zato su vrata „na izvol'te, dobro nam došli!“ – trenutno obnavlja i do pasa je u skelama. Prije nego što zakoračim unutra, pomno zagledam i zoomom dohvaćam daskama i željeznim skeletom ispresijecane bogate freske i mozaik Svete Trojice u luneti i nišama na pročelju. Ponutrica je uglavnom obnovljena pa niski ikonostas, s puno manje svetitelja nego li sam ih očekivao u jednoj katedrali, zanosno sja. Posljednji put je crkva temeljito renovirana 1896., kada je, prema projektnim zamislima legendarnog Hermana Bollèa, u dobroj mjeri i ekletizirana, što se najočitije vidi kroz izvanredan podni mozaik i kamenoplastične aplike urijetko nanizane ispod krovnih lukova. Sve izgleda kao da je ta 1896. bila jučer, a kako je sve izgledao nakon što je ovim krajevima protutnjala avet rata, uglavnom znaju, uz ponešto stručnjaka koji su se na različite načine bavili obnovom crkve, samo Pakračani.

U bočnom dijelu lađe grobnica trojice episkopa, Nikifora Stefanovića (1721. - 1743.), Sofronija Jovanovića (1743. - 1757.) i već spomenutog Kirila Živkovića. Od njih se sasvim izdvojio Emilijan Marinković, episkop od 1951. do 1982. U dnu crkve je freska u nastajanju, možda se, doduše, i obnavlja, uglavnom je tu slikarski pribor, kante s bojama, stol i niska stolica. Slikar je, kao i arheolozi i radnici na skelama i ispod njih, potražio popodnevni azil u hladovini. Malo mi je glupo što ovako, sam, švrljam po crkvi, volio bih da se neko pojavi, pogotovo da na vrata bane slikar, makar me počastio prijekornim pogledom što zagledam nešto što još nije dovršio. Ne znam baš previše pravoslavnih pjesama, ali ću, ne bi li me neko primijetio, otpjevati – to valjda svako zna! – onu općepoznatu „Slavimo Te, Hriste Bože dragi /hvalimo Te, spasitelju blagi / veličamo Tvoje slatko ime /ti nas spase bede nevidime“ i još koji stih, ali se ništa ne dešava. Za svaki slučaj sam prije toga poslikao svaki bitan detalj jer, hajd' mu ga znaj, može slikar reći da ovdje samo on ima pravo slikati, pa ću onda sam sebi morati stoti put ponoviti onu „gdje si bio, šta si radio…“. Akustika solidna. Mahnut ću Svetoj Trojici na pozdrav, još jednom poljubiti ikonu, pa ću dalje za svojim poslom.

M.J. | Bljesak.info / Freske i mozaik Svete Trojice na pročelju pravoslavnog hrama

Neću daleko, samo do ulaza u parohijsku kuću, ali ni tamo nema nikoga osim jednog drvenog konjića i dvije preparirane barske ptice na zidu. Nastavit ću prema kamenoj česmi ispod ceste, blizu crkve. Očekujem da je česma, zbog blizine, još jedan objekt Episkopije, ali je službeno javni, narodni, iako je jedan od obnovitelja episkop Josif Putnik. Obnova je obavljena 1882., mada ploče na kojoj je to napisano trenutno nema na svom mjestu, dok je Josifov sudrug u akciji bio „Izidor Janković, gospodin Pakraca i Daruvara“. Ko je od njih dvojice možda zavukao ruku dublje u novčanik, ne zna se, uglavnom se česma naziva Izidorovom, dok je, barem što se česme tiče, Josif Putnik otpućen u mračnu nigdinu.

Ljudi se ponekad – ne ovdašnji, tako je svugdje – ponašaju kao da pojma nemaju ni o drugim mjestima, ni o narodnim izrekama pa će vam svaki domicilni Pakračanin kao đule iz topa ispaliti legendu o tome kako će onaj ko se jednom napije vode s Izidorove česme zauvijek ostati u Pakracu. Hajde što se tako običava kazati u bezbroj mjesta kod nas i u svijetu, ali, evo, da ja, putnik namjernik, želim oživotvoriti legendu i postati Pakračanin, bilo bi mi uzalud – pipe Izidorove česme su suhe.

A ko je Izidor Janković? Po gradu na sve strane nailazim na plakate kojima se oglašava manifestacija „Tragom Jankovića 2024.“ Štoviše, da sam se u Pakracu obreo samo nekoliko dana kasnije, mogao sam upoznati grofovske listonoše, poslušati predavanje o mačevanju, zaviriti u barokni frizeraj, provozati se po gradu kočijom ili svratiti na pivski banket s grofom, groficom i caricom.

Turistički ured ne radi, suvenirnica ne radi, pa i pored ulaza u muzej prolazim ni ne pokušavši uzeti za kvaku. Shvaćam da je to ta kurija Janković – prije dolaska sam pobrojio znamenitosti grada, pa mi je nije teško prepoznati – ali mi sve djeluje onosvjetski mrtvo. S gornjeg ruba grada doziva me zvonik katoličke crkve pa hajde da povirim dokle se može. Crkva je zasjela na plato iznad razine grada i do nje treba preći prilično stepenica. Ovdje ispovjednici za lakše grijehe ne bi ni trebali davati nikakvu pokoru, dovoljne su stepenice. Još u ravni, s druge strane ceste, bista. Msgr. dr. Josip Pazman, hrvatski velikan, kako stoji ispod monsinjorovih prsa. Bio je, kaže se dalje, „kremeniti i nesebični Hrvat. Svugdje je govorio istinu, branio pravicu, vršio dužnost. Takvi potpuni značaji naiđu na zavist u nesposobnih, na mržnju kod zlobnih, na progon kod silovitih“. Ne znam šta bi značilo biti kremenit, ako se ne misli na „biti jak kao da si od kremena“, a i inače mi je prilično maštoviti tekst pomalo zbrkan. Uzbrdo, u strani bočno od stepenica, jedna bijela Gospa, zagledana u grad u njenom podnožju.

M.J. | Bljesak.info / Suvenirnica

Još sam hitar i začas me evo zagledanog u dopadljivu ploču s natpisom o gradnji u latinštini, godina MDCCLXIII, a potom u drugu, o obnovi, točno stoljeće mlađu. Položaj crkve na uzvišenju, s pogledom na kompletan grad, gotovo je savršen. Jedna lađa, dva pobočna oltara uz glavni, sve bogati barok, očito podobro star križni put i novi vitraji Josipa Botterija Dinija. U stražnjem dijelu „Hefereove“ orgulje iz 1900. godine. U svakoj crkvi, ako nikom neću zasmetati, isprobam akustiku. „Čuj nas, Majko, nado naša / Tebi vapimo mi svi / svak' ti srce sad iznaša / srce puno ljubavi!...“ Znači, malo je reći da je akustika besprijekorna, preciznije bi bilo da se na ovakvu vrlo, vrlo rijetko naiđe. Pjevam, drugu, treću, petu pjesmu, ali se, kao sat vremena prije u pravoslavnoj katedrali, niko neće pomoliti na vrata.

Znam da ovo što vidjeh nije sve, ali je štošta još uvijek izvan crkve, u procesu restauracije. Obje su pakračke crkve u ratu, ni krive, ni dužne, teško postradale. Dr. Ivan Šreter, „hrvatski Gandhi“, Pakračanin čiju bistu nalazim na platou pored crkve, postradao je, međutim, kao obje crkve zajedno: otet, mučen i ubijen u logoru Bučje od ovdašnjih Srba, koje je višekratno pozivao na suživot; čak se nikad nije doznalo ni gdje je pokopan, ako je uopće pokopan.

Crkva je na rubu grada, uza samu šumu. Kroz hrastovi drvored povirujem na pješačko-poučnu stazu „Kalvarija“ pa ću opet u grad. Jest vruće, ali mogu durati, pa ću se u naredna dva-tri sata susresti s mnogim oku ugodnim zdanjima i pročeljima, počesto ne znajući šta se nalazi iza zidova. Neka me hinjski pokušavaju prevariti; eno na jednoj veliki natpis KOTARSKI SUD, a stvarno je iza vrata Muzej vojne i ratne povijesti. I on je zaključan. Neke fasade još uvijek su ukrašene dubokim ožiljcima i brazgotinama od metaka i gelera. Promiču pored mene spomen-ploče, šareni murali, glazbena ograda, jedna od sada već brojnih postavljenih po hrvatskim gradovima, postolje skraćeno za križ i radilišta sa slikama što prikazuju nekadašnji izgled žestoko oštećenih ili srušenih zdanja koja su tek došla na red za obnovu. U prolazu salutiram i osunčanom Franji Tuđmanu; kipar je za predložak uzeo neku njegovu sliku iz vremena dok je bio mlad pa ga jedva prepoznah. U svemu se, zbog prekrasnog potkrovnog vijenca od trsova vinove loze, izdvaja rodna kuća dirigenta, pijanista i glazbenog pedagoga dr. Milana Horvata (1919. - 2014.), a pozornost, iako žestoko zapušten, svakako zaslužuje i ranobarokni dvorac baruna Trenka.

M.J. | Bljesak.info / Katolička crkva

Pravi grad, bez obzira na to imao 4151 ili deset puta više stanovnika, kao dokaz da je grad mora imati neku staru crkvicu, kapelu ili više njih. Kapela svetog Josipa je doslovno na cesti, točnije između dvije ulice, pa su na asfaltu ispred nje ispisane široke bijele linije zabrane prometovanja. Prema natpisu ispod svečevih tabana, podigao ju je 1865. izvjesni F. Jalthaller. U ratu sravnjena s asfaltom, ali je sveti Josip nekoga očito nadahnuo gdje da nađe lovu za obnovu. Druga kapela, svetog Ivana Nepomuka, može se, ponajprije zbog visokog zvonika, svrstati i u manje crkve. Starija je od prethodne, prvi put se spominje još 1757., a ima je i na jednom bakrorezu s početka 19. stoljeća, dakako bez zvonika. Josipova mi je, iako mlađa i manja, bolja, i to iz jednostavnog razloga što joj se vidi i ponutrica.

Je l' dosta Pakraca il' da još malkice prošnjuvam gradom? Oko onih zgrada što čine vlastelinstvo Jurković nekako sam nabrzinu prošao, samo zavirio u info-ploče, ono šta je šta, i u kućicu s knjigama, sve do jedne onaj šund s kioska. Idem još malo.

Sad pomnije iščitavam podatke s ploča. Jankovići Daruvarski su u Pakrac, konkretno grof Antun, stigli 1761. i zadržali se tu točno jedno stoljeće. Uduplao je Antun grad i napravio čuda, ali je umro bez potomaka, pa na njegovo mjesto dolazi brat mu Ivan. Nastavio je tamo gdje je Antun stao, čuda su se samo množila, pa je Pakrac postao značajan trgovački i zanatski centar u koji se naseljavaju njemački i drugi majstori iz tadašnje države. Četiri godišnja sajma (Svijećnica, Duhovi, Velika i Mala Gospa) plus veliki stočni sajmovi, nije to kod cara Franje II. bilo lako izganjat'; sličan status je u široj okolici imala još samo Požega. Ako mu je, a zna se da jest, za prvog braka umrlo osmero djece, dvoje je i ostalo. Ženska djeca se tad i nisu baš mnogo pikala, a muški je bio Izidor, isti onaj što je s Josifom Putnikom napravio kamenu česmu. Umrla mu je i prva supruga, ali se druga, Alojzija, pokazala kao pun pogodak, ako baš ne u odnosu na njegove godine, onda svakako kroz javno djelovanje u kulturi i ukupnom društvenom životu grada. Juije, Izidorov i sin grofice Eleonore Pejačević, – šta bi Slavonija bez Pejačevića! – jedini od Jankovića rođen u Pakracu, također je nastavio stopama predaka, a uspješno se okušao i u političkom životu Slavonije, prvi (1848.) održavši govor u županijskoj skupštini u Požegi na materinskom jeziku.

Gledam u ploče, gledam u kružno poredane zgrade. Sadašnja Vijećnica i Dom hrvatskih branitelja bile su gospodarske zgrade, Osnovna glazbena škola je bivša kurija, a muzej Mali dvor, sve, dakle, dio vlastelinstva Jankovića. Bilo je toga još puno, žitna skladišta, vodenice, rakijske pecare, muljače za grožđe, dudovnjak s više od 12 tisuća stabala, a njihovo djelo je i impozantni Spahijski ili Španski podrum, smješten ispod Hrvatskog doma, ali i zub vremena mora nekako zaraditi mirovinu.

Za šteku na ulazu u muzej hvatam više reda radi, sve u Pakracu osim crkava danas je pod ključem. Ipak…

M.J. | Bljesak.info / Ovako je nekad izgledao Pakrac

Ako sam nakon temeljitog obilaska grada umislio da sam mu naučio povijest, Danijel Grčević, danas dežurni u muzeju, potrudit će se da u mom mozaiku naučenog popuni svaki kamenčić. Vodi me i tamo i amo po muzeju, odgovara na baš sva moja pitanja, a zanima me stotinu stvari, potom me posjeda u stolicu da odgledam filmski prikaz pakračke prošlosti. Iz vitrine vadi i pokazuje mi prave banovce, iskopane, bit će, u onim srednjovjekovnim zidinama, a onda me „upoznaje“ i s dvoje svjetski vrijednih Pakračana.

Wanda Shrenger Weiss (1892. - 1968.) jedna je od prvih psihoanalitičarki na svijetu te ukupno druga žena koja je diplomirala medicinu u Beču. U Italiji je, gdje je živjela do preseljenja u SAD, znana i kao prva psihoanalitičarka koja se specijalizirala za dječju psihologiju i edukaciju. Moglo bi se o Wandi „na pasja preskakala“, ali je dovoljno ovo što iznesoh, uz opasku da je najviše znanja stekla na predavanjima i kroz neku vrst prijateljstva sa – Sigmundom Freudom!

Konstantin Haidenegg bio je, pak, direktor Kraljevske pošte i brzojava u Pakracu na mijeni 19. i 20. stoljeća. Čak i u Hrvatsko još uvijek malo ko zna da je Haidenegg 1896. godine u Velikoj Britaniji i Švicarskoj patentirao alarmni sat. Danas na mobitelu imamo ikonicu budilnika, podesimo vrijeme, kliknemo i gotovo, ali je u ono doba sat s alarmom bio svjetsko otkriće. Alarmni sat je također pronađen, i to - na otpadu!

Blago muzeju koji ima Danijela Grčevića, blago meni što ipak stisnuh onu kvaku na ulazu. Dan proveden u Pakracu je jedan od onih koji sigurno neću smatrati uzaludno potrošenim vremenom.